BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

20. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 16. kolovoza 2010.

Mt 19,16-22

16I gle, pristupi mu netko i reče: "Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?" 17A on mu reče: "Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi." 18Upita ga: "Koje?" A Isus reče: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! 1919 Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!" 20Kaže mu mladić: "Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?" 21Reče mu Isus: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." 22Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

CIJENA NASLJEDOVANJA

Mt 19, 16-22

Svima nama dobro znana zgoda o Isusu i bogatom mladiću. Imamo je kod svih trojice sinoptika. U Marka mladić oslovljava Isusa riječju "dobri". Isus ga ispravlja smjerajući na to kako je samo Bog dobar, a u Luke na jednom mjestu pronaći ćemo (u izlaganju molitve Očenaša), kako Isus veli za nas ljude: "A vi koji ste zli - znate dobrim darovima obdarivati svoju djecu!" Jedino je Bog dobar, ljudi su zli. Ovaj mladić - bogati - čini sve što židovski svakodnevni zakon propisuje, ali to ga ne usrećuje. Ne vidi kako dalje. Zato on 'dotrči k Isusu', pade mu do nogu i pita. Dolazi čovjeku koji prema njegovu poimanju očito  ima odgovor. Mladiću se žuri, a Isus je u prolazu. To je onaj biblijski kairos, neponovljivi trenutak koji se čovjeku pruža, trenutak kad Isus dolazi i prolazi, i ako prođe, a čovjek ostane na svome mjestu, ostaje se na pola puta, u egzistencijalnom zaboravu i prošlosti. Dakle, nedovršeni lik, torzo.

Isus u prvom naletu veli: Pa poznaješ zapovijedi! - To je Božja pedagogija, još od Sinaja. Od Deset zapovijedi, preko Govora na gori do nasljedovanja Isusa Krista. Prvi korak jest najvažniji: Opsluživati, obdržavati ono što Bog propisuje, što nam savjest nalaže. Tko se prema Bogu ravna, u Boga postupno urasta. Tek se u činjenju ozbiljuje ono što Bog traži. Upravo kao što se vježbanjem oštri sluh u glazbi. Sve zapovijedi u konačnici smjeraju prema jednoj, najvećoj: Ljubi Gospodina Boga svoga - cijelim svojim bićem. A onda bližnjega kao sebe samoga. Je li jednom upisan Božji zakon u srce, ne treba više pomagala ni kamenih ploča.

Mladić jasno odgovora kako je sve to obdržavao od svoje mladosti. Potom se veli: Isus ga pogleda! - Kod Marka ćemo pronaći i izričaj: Isus ga zavoli! - I odgovor je jednoznačan: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima! Imat ćeš blago na nebu. - Vječni život za kojim je težio, nadohvat je ruke! Nije u dalekoj budućnosti. Nudi mu se ovdje i sada u Isusovoj osobi. Isus mu daruje svoj pogled, štoviše, svoju ljubav i poziva ga na nasljedovanje.

To je onaj trenutak za kojim teži. Biser koji traži, blago zakopano na njivi. Sad mu samo jedno preostaje: Otići - i radostan - sve rasprodati, razdijeliti siromasima, pretvoriti zemaljsko blago u nebesko, zemaljsko imanje u nebeski posjed. U zamjenu za zemaljsko Isus obećaje trajno blago u nebesima.

Mladić je zatečen. On je mislio: Najprije ovaj život, a onda vječni. Najprije ja, a onda Bog. Najprije 'domaće zadaće', uživati svijet i što on nudi, a onda predanje u Božje ruke, kad čovjek ostari. Najprije zemaljski posjed, a onda nebeski, vječni. On je bio spreman svoje blago povećavati, pa od toga nešto davati i sirotinji, sve srediti, knjige i račune. Dosada je on nešto davao, ali u susretu s Isusom sve je u pitanju: Dati sebe, izručiti sebe Isusu. Nadići sebe, pobijediti sebe. Bog ga po Isusu poziva, Isusu 'dobrom učitelju', u svoje zajedništvo.

Isus kao da mu želi reći: Sve to što imaš, zapravo i nije tvoje. Pripada drugome, to pripada ‘siromasima’. Treba njima razdijeliti, trebaš služiti njima, braći. Svatko tko se upusti u nasljedovanje Isusa, mora proći taj put, preko bližnjega. Prijelaz u kraljevstvo nebesko ide preko siromaha, preko Lazara pred vratima i na vratima svake naše kuće, događa se u znaku bratimljenja sa svakim čovjekom.

Tko se susretne s Isusom, susreće se sa objaviteljem života i Spasiteljem, i čovjekov život poprima posve novi predznak. On treba biti raspoloživ za Isusovu riječ, slijediti ono što će poslije postati stvarnost u jeruzalemskoj zajednici vjernika: Nitko nije smatrao ništa svojim, sve im bijaše zajedničko. Ništa zapravo nije više naše ako smo mi Božji. Pripadamo li njemu, ona je naše sve, i nebo i zemlja. Tako se ponašao sveti Franjo. Kad bi se bogatstvo mjerilo prema onome što netko posjeduje, onda bi Bog bio najsiromašniji jer se on sav razdaje, on se sav razdao. Sve do križa. Ili pak prema onome što je otac odgovorio starijem sinu. Sve što je očevo pripada i sinu, sve im je zajedničko. Samo što taj sin toga nije svjestan.

Nakon onih Isusovih riječi mladiću se smrknu pred očima, posta tužan i žalostan. Nije mogao ostaviti svoje silno bogatstvo. Nije mogao podnijeti lice istine; okrenu se od Isusa, ode u svoju prošlost. U ovoj žalosti jedno nam biva jasno: Nema jeftine milosti! Isus se ne dobiva u bescjenje. Nije mogao izdržati ni Isusovu riječ ni Isusovu pogled. Ni istinu Isusove riječi. Stoga se odvraća od Isusa, odlazi tužan, bira svoju tužnu, ovosvjetsku radost. Radost koja propada, ne usrećuje. Bacimo na trenutak pogled na jednoga lihvara i nadcarinika Zakeja koji polovicu svega svoga daje siromasima, a ako je nekoga prevario, vraća četverostruko. To je sreća onoga tko je pronašao u Isusu svoju sreću, mir, svoje srce.

Sav novac i sve ovozemaljsko blago i bogatstvo ostaju u konačnici samo nadomjestak za vlastitu prazninu, ništavilo. Svaki manjak u životu, pravom životu očituje se u nezasitnoj potrebi za imanjem, posjedovanjem. Čovjek u svojoj praznini samo gomila više. Drama čovjeka koji je od mladih nogu imao sve materijalno, ali ne i ljubav i toplinu. Stoga Isus traži upravo kao u usporedbi s biserom i blagom: Ponovno pronaći dragocjenost nepatvorena života. Jer i najbogatiji se ne obogaćuje, on ostaje uvijek siromah, ako nije utemeljio svoju sreću i svoj život u konačnom smislu, u Bogu.